Luka Petrač: Izložbe / Exhbitions

Hommage

Galerija Sv. Ivan Zelina, Sv. Ivan Zelina

19. listopada - 3. studenoga 2007

Umjetničko djelo, razumljivo, nosi konstantu izgleda, ali doživljajem i likovnom interpretacijom drugog umjetnika dobiva novu dimenziju sukladno senzibilitetu pojedinca, bliskosti s nekom poetikom. Kod djela bliže i dalje prošlosti dijalog se vodi i kroz iskustvo ranijih susreta, asocijativnost ponuđenu promatranjem i sjećanjem, te stilistikom karakterističnom za naše vrijeme u spoju tradicije i moderniteta. Pojedina slika poticaj je za razumijevanje čitavog opusa nekog od majstora kista s isticanjem bitnog u vrijednosti načina, te je važna karika u kontinuitetu stvaranja.

Luka Petrač prošetao je umjetničkom poviješću, s mnogo simpatija i poštovanja zavirio u svjetove velikana umjetnosti, osjetio njihove autentične vrijednosti i sačuvavši ih prenio u svoju slikarsku estetiku. Ishodišta su raznovrsna no čitav ciklus Petračevih radova odiše identičnim likovnim nabojem, prepoznatljivim u osobnosti rukopisa. Hommage umjetnicima moguć je preko citiranja njihovih djela, mjerom opisnosti na kolorističkoj i oblikovnoj razini. Petrač je primijenio slobodnu gestualnost s tek naznakom činjeničnog, utkano u plohe akromatskih vrijednosti. Poneki detalj u autonomnosti, apstraktnosti polja dostatan je za identifikaciju autora građenu na sintezi dojma, vidljivu u načinu skladanja, akcentiranju oblika, karakteru prostora.

Petrač reducirajući predmetno i kromatsko izvukao je konstantu iskaza opredmećenu u predlošku. Inzistira na ugođajnosti koju originali nude, te istovremeno sve elemente slike tretira osebujnim i suvremenim govorom. Plohe i sugerirani volumeni izvedeni valjkom zadržavaju potrebiti taktilitet, čitljiv i u epidermi površine i grafizmima koji dinamiziraju tkivo. Odrednice su i oprostorenja u ritmizaciji fragmenata, slojeva prizora potenciranih nijansiranjem crnog i prizvuka plavog. Petrač nam nudi i nešto enigmatskog u otkrivanju ikonografije slike izbjegavajući bilo kakvu shemu rješenja. Svaki primjer bio je novi izazov u prepoznavanju posebnosti pojedinih autora (između ostalih u odabiru su: Rafael, Tizian, Grünewald, Cézanne, Matisse, Modigliani, Degas, Fontana…) .

Petrač kao da opisuje neopisivo, a u slutnju prenosi vidljivu sadržajnost djela kroz slikarstvo slobodnog poteza, vrstu unutarnje strukture scene, sigurnost u provedbi ideje i kroz otkrivanje traga ljepote i istine u umjetničkom krugu vremena. Njegova su djela tako svojevrsna intrigantnost, igra duhovitog i snaga likovnog.

Stanko Špoljarić

Hommage duhovnim uzorima imaginarnog muzeja

Galerija Matice hrvatske, Zagreb

13. listopada - 25. listopada 2008.

-->

Duccio, Piero della Francesca, Leonardo da Vinci, Rafael, El Greco, Tizian, Caravaggio, Rembrandt, Goya, Géricault, Doré, Manet, Bonnard, Cézanne, Degas, Gauguin, Munch, Modigliani, Klee, Duchamp, Picasso, Braque, Matisse, Balla, De Chirico, Grosz, Pollock, Fontana….Kakav respektabilan i reprezentativan skup genija povijesti slikarstva! Dream team! Dakako, to je uzorak, fragment među mnogim velikanima umjetničke slikarske povjesnice. Mladi umjetnik Luka Petrač bira određene majstore koji mu puno znače i koji su bitno pridonijeli formiranju njegovoga duhovnog horizonta i njegove ljudske i umjetničke osobnosti. Stvara svoj umjetnički svijet na temelju reciklaže, re-kreacije i re-interpretacije velikih uzora iz povijesti umjetnosti. Od svakog velikana uzima jedno antologijsko djelo, kao paradigmu za reinterpretaciju. Umjetnost danas u različitim vidovima postmodernističke tolerancije često reinterpretira staru umjetnost, povijesne vrijednosti na koje se ne oslanja da bi ih negirala, već naprotiv, da bi ih potvrdila i udahnula im novi život. Stara umjetnost je iznimno dragocjena, no u muzejima je, gdje joj se dive milijuni ljudi. Ideja mnogih umjetnika današnjice jest ''izvući'' umjetnine izvan muzeja, i dati im novu vitalnost. ''Izvući'' iz muzeja dakako u prenesenom značenju. Primjerice, umjetnik Braco Dimitrijević u svojoj seriji radova pod nazivom Triptichus Posthistoricus jednu znamenitu sliku, nekog znamenitog slikara (Cézanne, van Gogh, itd…), postavi uvijek kao jedan od tri dijela triptiha. On sliku za izložbu posudi iz muzeja ne bi li postala u određenom izložbenom projektu njegov integralni dio. Tim postupkom slavnoj slici mijenja kontekst, a promjenom konteksta, slici daje dodatni značaj i život. Dakle, reinterpretira povijesni kontekst i izlažući u svojem izložbenom kontekstu odaje počast (hommage) velikom, povijesno davno valoriziranom umjetničkom djelu. Luka Petrač radi istu stvar: odaje velikanima povijesti slikarstva hommage, ali na svoj način. Ne mareći baš previše za ''novim umjetničkim praksama'', različitim trendovima i mnogobrojnim bifurkacijama suvremene umjetnosti, drži se (za sada) – netko bi rekao – tradicionalnih medija, pa i načina rada. Naime, školovani je slikar – grafičar pa slika grafičkim bojama. Metodološki, formalni aspekt njegovih slika nosi morfologiju i sintaksu jednostavnih elemenata. Kompozicije gradi linijama, mrljama i fasetama koje čine manje ili veće plohe. Svaki je rad izveden ''škrtom'' skalom boja: jaka crna linijska armatura nosi kompoziciju, ritmizira se bijelim i siv(kast)im kontrapunktovima, a unutar takve strukturalne postavke plavim, modrim i tonovima zelene, zaokružuje kompoziciju.

Moram reći da sam na neki način ponosan na ovakav motivski i tematski odabir, jer predstavlja intelektualni izazov. U meni je proradio nerv povjesničara umjetnosti. Kada promatrate Petračeve slike, većina ih na prvi pogled predstavlja pravu zagonetku. U ovoj sam intelektualnoj igri, zapravo više svojevrsnoj igri asocijacije neke predloške odmah prepoznao, a neke ne. Neke su kompozicije prejasne (De Chiricova Melankolija ulice, Rembrandtov autoportret, Munchov Krik, Modigliani, Degas, Klee, Goyin 3. svibanj 1808., itd.,) a neke su baš bile teške za odgonetnuti. Petrač je u reinterpretacijama imao kristalno čistu viziju i potvrdio i znanje i razvijenu imaginaciju. Iz njegove je mašte i vješte ruke nastao intrigantni opus. Upravo zato što se primio velikih povijesnih uzora kao tema za svoje slike, Petrač je uspostavio klasičan, i u bîti čist i jednostavan postmodernistički diskurs. I nije pogriješio niti u jednom potezu. Ako jest, uništio je sliku. A i meni su umjetnine prošlosti svetinje. Potpuno sam shvatio Petrača, njegovu nakanu i način kako je mjesecima i godinama vodio svoj vlastiti unutarnji dijalog sa slavnim umjetnicima i umjetničkim djelima. Time Petračev rad poprima ne samo subjektivno gledište, već i određeni intimistički diskurs. On neprestano vodi ne monolog, ne solilokvij s velikanima umjetnosti, nego upravo dijalog. Kao da razgovara s njima – posredstvom njihovih paradigmatičnih umjetnina - u htijenju da što dublje prodre u njihov svjetonazor, te u svjetonazor vremena, prostora i okolnosti u kojima je svaki genij slikarstva živio i radio. Dijalogom s velikim umjetnicima i njihovim remek – djelima, Petrač utvrđuje i potvrđuje svoj svjetonazor i svoju duhovnu supstancu. Nosi svoje oblike u sebi, i stalno nadopunjuje i ''dograđuje'' svoj, u malroovskom (Malreaux) smislu pojma, imaginarni muzej, koji je jedino pravo duhovno bogatstvo.[1] I doista, Petrač poznaje i slijedi glasovit tekst velikog modernog slikara i intelektualca slikarstva, Vasilija Kandinskog. Ne stvara blijedu kopiju Rusovljevih apstraktnih i koloristički bogatih slika, već radije ''prerađuje'' u duhu oblike, boje i kompozicijske strukture slikara od kasne gotike, preko renesanse, baroka i 19. stoljeća, do ekletantnih i revolucionarnih stilskih djela moderniteta 20. stoljeća (ekspresionizam, fovizam, kubizam, futurizam, akcijsko slikarstvo, concetto spaziale…). U teorijskom smislu, moglo bi se reći da dekonstektualizacijom stvarnih umjetničkih remek – djela, Petrač stvara svoju drugačiju, novu stvarnost ovih slika. One postaju poligonom za uspostavu potpuno svoje umjetnosti, koja u postupku slikanja gubi vezu s izvornikom. Psihološki, Petračeve slike uobličuju kreativni duhovni fluid, kao podlogu za postavu jakih temelja sasvim samosvojnoga umjetničkog svijeta[2]. Izvan različitih postmodernističkih teorijskih i filozofijskih intelektualnih konstrukcija, osobno radije zaposjedam polje privatnoga gledanja, shvaćanja, pa i uživanja u odgonetanju Petračevih slika, pustivši mašti, intuiciji i percepciji na volju, ne poistovjećujući ovaj opus s teorijskim egzibicijama. Danas je u kritici, teoriji i povijesti umjetnosti često mišljenje da je suvremena umjetnost plod pretežno francuske filozofije, teorije, sociologije i psihologije (Foucault, Deleuze, Baudrillard, Lyotard, Derrida, Lacan, Sloterdijk, itd.), a ne više, kako je to oduvijek bilo, da povijest, kritika i teorija umjetnosti ''prate'' umjetnost, odnosno nastaju kao plod tumačenja postojećih umjetnina kroz sva razdoblja. Stoga se i govori o krizi normativne povijesti, kritike i sociologije umjetnosti, čak se i negira njihov smisao u današnjoj situaciji umjetnosti i kulture općenito. Petračevo djelo zato ne bih ''provlačio'' kroz lakmus gotovo alkemijskih retorti često intelektualno složenih postmodernističkih filozofsko - teorijskih misli, jer držim da ono i nije nastalo u cerebralnim inkubatorima postmodernih misaonih vratolomija. Njegovo je djelo dobrim dijelom temeljeno na intuiciji, pa ga na isti način i doživljavam. On ne stvara paralelnu, simultanu stvarnost postojećih umjetnina, jer bi nužno išao u kopiju, ili čak plagijat, koji ne bi imao smisla. Luka Petrač je, recimo to tako, ipak tradicionalist. Uvjeren sam da se mladi umjetnik bavi onim što ga zanima, što vidi kao svoj put u umjetnost i kroz umjetnost, a ne onim što bi ga učinilo trendovskim postavangardnim umjetnikom. U totalnoj reciklaži slavnih slika prošlosti slavnih slikara i njihovoj reinterpretaciji, pulsira život novostvorenog umjetničkog sadržaja. Nije dakle samo forma zanimljiva sama po sebi, nego i posve nove, drukčije, sadržajne konotacije. Nova crtačko – slikarska forma Petračevih slika čini i novi sadržaj, jer posjeduju izmješteno značenje. Dakako, ne u ikonografskom smislu, jer su tu stvari sasvim jasne. Ono što su naslikali velikani slikarske povjesnice jest to što jest. Ne treba tražiti u Petračevim reinterpretacijama novo značenje u ikonografskom smislu. Slavne slike su opisane i detaljno obrađene u gomili stručne literature sa svih formalnih i ikonografskih stajališta. Naš umjetnik demonstrira određenu erudiciju i načitanost predstavom likovnih umjetnika i djela kroz povijest. Važnije je ipak da literatura i znanje služe produbljivanju spoznaja. Novo značenje i umjetničku vrijednost uspostavlja činjenicom da je ipak, mislim, avangardan, u suvremenom umjetničkom kontekstu, legitimnim činom preuzimanja znamenitih obrazaca za svoju umjetnost i njihovom originalnom, samosvojnom, preispitivanju. Ako je jedna od uloga umjetnosti u našim životima duhovno oplemenjivanje, Petračev je napor pun pogodak. Razmišljajući i baveći se godinama, između ostalog, i problemima slikarstva kroz povijest, i stanjem slikarstva u svijetu u naše doba, uvidio sam koliko je to široko i složeno polje bavljenja, u kojemu nema predaha učenju, praćenju, skupljanju informacija i analizama. Teško se složiti s laičkim mišljenjem kojemu je slika lijepa ili nije, ili se sviđa ili ne sviđa. Laik će reći: Lepa slika. Dalje ništa ne zna i ne razumije, ali i ne treba razumjeti. Njemu je dovoljno da je slika lepa. Slika ipak nije samo predmet koji se objesi na zid kao ukras. Ona je kompleksan spoj kolorističkih, filozofskih, povijesnih, mentalnih i psiholoških i inih konotacija. Petrač je jedan od onih mladih umjetnika koji je toga svjestan. Stvara sintezu svojih interesa, svojega ozbiljnog bavljenja problemima slikarstva, prije svega, učeći i analizirajući povijest slikarstva. Način njegove reinterpretacije produbljuje percepciju, analitički duh i širi spoznajni horizont. Sâm pojam hommage dovoljno govori o iskazivanju poštovanja, divljenja i svakako, ljubavi, prema velikim pojedincima prošlosti i njihovim uzletima duha. Zato i cijenim rad Luke Petrača.

U Zagrebu, kolovoz 2008. Enes Quien

[1] V. Kandinsky, O duhovnom u umjetnosti.

[2] Artur Danto, Preobražaji svakidašnjeg.

Baščanska ploča

Galerija Kupola, Zagreb

10. ožujka - 24. ožujka 2010.

-->

Tragajući za sadržajnim osloncem ilustracijama ove knjige, motivski gledano, nailazimo upravo na ove stihove o pticama koji, u činu pjesničke imaginacije, od ptice očekuje da razumije hrvatski jezik. Polazeći, čini mi se, od toga fragmenta slikar Luka Petrač u obliku lepeze proširuje, usložnjava, likovno sofisticira svoje plohe i uspijeva, doraslo neuhvatljivosti ovih stihova, koncipirati ilustracije ponudivši autorski pristup i likovne priloge koji adekvatno korespondiraju sa stihovima.

Izvorno ulja na kartonu – njih 27 baš kao i pjesama u poemi - ilustracije Luke Petrača prate poemu formalno gledano u tri koraka.

Prva je tu skupina od nekoliko realno ekspresivnih likova ptica. Ugođene većinom plavo ili ljubičasto, s plavo-crvenim ali i crno-bijelim partikulama, ptice su dinamične plohe što jednom inzistiraju na gotovo kiparskoj plastičnosti (III), drugi put su raskošne u svojem plavetnilu (XXV ), slikane s ležernim autoritetom, uglavnom mimetički nemarne. Zatopljene većinom partikulama čiste crvene, stišane tonskim preljevima osnovne boje, oblikovno idu zapravo sve do fantastičnih prizvuka. Ona prva spava čini se u utrobi slova, jedan pingvin je u glavi gorostasnog kukca ili čovjeka, ili u krilu neke druge ptice. Tako Petrač stvara svoj likovni repertoar koji korespondira s kreativnom samovoljom Pešrodinih stihova.

Drugu skupinu čine kriptogramske plohe s asocijativno apstraktnim prizvucima što podsjećaju na glagoljska slova. Slova su ispisana širokim nerijetko vibrantno crnim „crtama“. Unutar slova kako smo rekli naći će se pokoja fantastačna ptica ili apstraktne svježe zatopljene partikule. Riječ je većinom o zatvorenim formama, no one što su otvorenije osobito su efektne, jer se otvaraju toplim bojama i dobrim crtačkim rješenjima.

Treću skupinu čine apstraktni „crteži“ naslikani, baš kao i slova, širokim crtama, nalik tragu lopatice, gdjekad prepuštenih mrljolikim dionicama, ali i s akvarelnim efektom, prilično reducirane game, pretežito sive sa zelenoplavim dionicama. Plijene svojom suzdržanom ekspresijom i osjećajem za fine, odmjerene tenzije na plohi. Skupina onih što su izrazitije geometrizirane korespondira s ritmom Pešordinih stihova. Neki su opet naprosto vrlo uspjeli crteži s nešto geometrijskog prizvuka. Svoju iznimu osjetljivost za bjelinu na plohi i njezin naboj pokazuje u slici što podsjeća na akt bez glave.

Kompozicijskim, oblikovnim, ritmičnim, vrijednosnim i tonskim suglasjem i otklonima plohe (ploče) su u Petrača slikarski suverene. Prema tekstu se odnosi doslovno, ali također i aluzivno, iluzivno i asocijativno, u svakom slučaju inventivno.

U ovoj knjizi, čini mi se da je Petrač, kako rekoh, suvereno ogradio prostor za svoju šutnju i pokazivanje na sliku, koja je zajednička i pjesmi i slici. Ta slika boravi negdje u nama i određuje nas iz trenutka u trenutak drukčije, tako da živimo u slikama, a neke od njih artikuliramo i u jeziku. Ako dospijemo u prostor neizrecivosti, onda nam gdjekad ostaje samo slika.

Slavko Harni

Jezik poznat pticama

Galerija Dar, Rijeka

22. travnja - 2. svibnja 2010.

Luka Petrač, autor likovnog djela zbirke pjesama M. Pešorde Baščanska ploča, poema, školovan je na grafičkom odjeku ALU u Zagrebu u klasi prof. Nevenke Arbanas. U svom slikarskom očitovanju svjedoči grafičara čiste vizije i osobite imaginacije, rafiniranih crtačkih i kolorističkih odnosa. Četiri samostalne i sedamnaest skupnih izložaba u domovini i u inozemstvu, ilustracije slikovnica i naslovnih stranica, objavljeni stručni članci iz područja likovne kulture, rezimiraju njegovo dosadašnje stvaralačko djelovanje. Posebnu pozornost likovne kritike izazvao je cjelinom radova koje je posvetio velikanima likovne umjetnosti, od renesanse do suvremene umjetnosti (Rafael, Tizian, Cezanne, Matisse, Degas, Modigliani, Fontana…). Njihove izvorne vrijednosti sagledao je i prikazao kroz vlastitu slikarsku estetiku, dao im suvremeni izričaj i prepoznatljivost osobnog rukopisa, s tim da je motritelju ostavio mogućnost identifikacije i gonetanja polazišnih motiva pojedinih autora.

Slikarske kompozicije, kao pratnja Pešordinih pjesama, građene su fasetiranim plohama snažnih ritmova, linijama i mrljama, gotovo skulptorskom vizurom i gotovo kromatskim jednoglasjem (plavim), ali jake crtačke podloge. Neki motivi su figurativni (ptice, križ), no, većina rješenja govori ne oblikom, već napetošću i dramatičnošću gestualnih poteza izvučenih valjkom, pročišćenošću i puninom odnosa. U teorijskom smislu, moglo bi se reći da je to slikarstvo akcije temeljeno na gestualnosti.

Likovni prilozi Luke Petrača ne ilustriraju sadržaj (bolje reći, zamišljaj pjesama), već ravnopravno sudjeluju u tvorbi cjeline, ne riječju već slikom, ne jezičnim, već vizualnim slikarskim elementima. Radi se, dakle, o dva monologa: pjesničkom i slikarskom. Pjesnik riječima ostvaruje svoj doživljaj stvarnosti, slikar crtačko-slikarskom formom percipira svoju paralelnu stvarnost. Susreću se na nekoj doživljajnoj razini, između korica ove knjige, pa dvadeset sedam slika zajedno s tekstom tvori skladno suglasje, finu prožetost slike i literature (poezije).

Branka Arh

Grumen jeke

Muzej grada Pazina, Pazin

travanj - svibanj 2010.

Mozaik kao produhovljena materija

Posvetivši svoju strpljivu likovnu osjetljivost organizaciji mozaika Luka Petrač ustrojio je u vremenu privremenih umjetničkih eskapada solidnu podlogu za prostor osobnih izražajnih mogućnosti. Kromatska zasićenost njegovih mozaikalnih kompozicija temelji se na ekonomiji razgovjetnih ploha i pulsaciji profinjenih linearizama i kolorističkih akcenata. Šira polja oplemenjena su gradacijama hladnih i toplih mikrosekcija. Plemenita ravnoteža odaje senzibilitet vjerske kulture, budući suzdržanost raspoređuje poetiku tihe životne radosti - osjećaj za ljepotu i sklad. Mozaici koji su najčešće bili uzorak kompleksnih tema, u likovnoj imaginaciji Luke Petrača zadobivaju težište intimnog drhtaja sveprožimajuće likovne stvarnosti. To ga ujedno izdvaja iz mlađe generacije likovnjaka podarujući mu vjerodostojnost osobne potrage za utjelovljenjem duha u materiji. Likovno tehničke predilekcije autora za slikarsku tehniku uvjetovane su ne samo podružiljubivosti s efektima već formiraju sublimni redukcionizam crte, tona i boje. Tako likovna kompozicija postaje egzistencija osjetljive likovne strukture, smirena odlika likovne svijesti. Time Petračeve slike-mozaici emaniraju slikarsku inačicu ukorijenjenu u tradiciji lirski osvjetljenu suvremenim senzibilitetom. To mu podaruje legitimitet "autora" koji kontinuitetu hrvatske likovne umjetnosti omogućava prohodnost i čitkost.

Danijel Žabčić

Grumen jeke
crteži, akvareli i mozaici

Galerija Stari grad, Đurđevac

4. veljače - 26. veljače 2011.

Živimo u vremenu u kojem je u umjetnosti sve dozvoljeno pa stoga sve prolazi. U tom postmodernističkom svijetu živimo već više od pola stoljeća. Vrijeme je to brojnih promjena, nedoumica, dokidanja slikarstva i umjetnosti uopće, previranja, osobnih revolucija, i konačno povratka iskonskom izrazu. Razdoblje je to stvaranja nove pozicije umjetnosti (i umjetnika) koje još uvijek čeka na vremenski odmak kako bi ju se ispravno valoriziralo i kako bi se prestalo tvrditi da je slikarstvo mrtvo ili kako nema umjetnika koji barem u nekom aspektu svoga rada teže određenoj umjetničkoj tradiciji. Riječ je o pojedincima koji vrlo dobro vladaju umjetničkim zanatom, likovnim govorom i koji s punim pravom traže svoje mjesto u priči zvanoj povijest umjetnosti.

Luka Petrač jedan je od tih umjetnika. Tradicionalnih, ali opet modernih. Prije svega, on je svestrani umjetnik, slikar, crtač, ilustrator, likovni pedagog i majstor mozaika. I upravo zbog svojih mozaika on zauzima svoju jedinstvenu poziciju u današnjem umjetničkom svijetu, odnosno u suvremenoj umjetnosti. Mozaik je odavna poznata slikarska tehnika, koja se izvodi slaganjem raznobojnih, manje ili više pravilnih kockica kamena, obojenog stakla, glazirane keramike. Mozaikom su se nekoć oslikavale zidne, podne ili svodne površine. Valja istaknuti kako je mozaik vrlo zahtjevna tehnika, koja iziskuje mnogo vremena, strpljenja i upornosti. Ostavlja vrlo malo ili gotovo nikakvu mogućnost za popravljanjem. I tako Petrač već više od pet godina, između ostalog, uporno i strpljivo stvara slike u tehnici mozaika. Stvara ih na osnovi brojnih skica, zapravo crteža koji predstavljaju tek mogućnost skice, dakle mogu, ali i ne moraju postati predložak nekom budućem mozaiku. Osim likovnog promišljanja, proces nastanka obuhvaća pronalazak prikladnog kamenja u prirodi, njihovo sortiranje po boji, izradu okvira i pripremu podloge, razbijanje pronađenog kamenja u male kamenčiće i naposljetku njihovo komponiranje prema skici i fiksiranje na podlogu. Sve navedeno dokazuje kako mozaik ne može raditi bilo tko, a ujedno (raz)otkriva Petrača kao umjetnika koji uživa u svakom trenutku stvaranja, to jest pretvaranja skice u slobodan mozaik. Ova izložba je i svojevrsna retrospektiva mozaika koji su više apstraktni nego figurativni, ali opet dovoljno asocijativni

kako bi svatko od promatrača u svojem duhu pronašao ključ za razumijevanje ovih grumena jeke. Upravo su zbog toga ovi mozaici višeznačni jer koliko promatrača, toliko i tumačenja, toliko izvora jeke. Tako Petrač od promatrača stvara aktivnog sudionika koji zaokružuje i daje puni smisao njegovim likovnim radovima.

U ovim mozaicima iščitavam i jedan novi aspekt. Oni su dokaz kako umjetnost ne nastaje preko noći i kako je stvaranje kompleksan čin koji prije svega odražava unutarnji, intimni svijet svojeg autora. Mozaici su grumeni jeke tog nutarnjeg nerva bez kojeg ih ne bi bilo.

Luka Petrač je slikarskoj tehnici mozaika podario novi život. Izvukao ga je iz zaborava i udahnuo novu suvremenu dimenziju te tako sebi osigurao sasvim posebnu poziciju u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.

Maja Burger

Brat Franjo

Franjevačka galerija, Široki Brijeg

9. veljače - 27. veljače 2011.

Umjetnik mlađeg naraštaja Luka Petrač već je s devet svojih samostalnih izložbi jasno naznačio i neke svoje autorske prepoznatljivosti i tematske preokupacije. Najprije one koje ga određuju kao umjetnika koji se izražava tradicionalnim likovnim medijima te, dakako, i kao umjetnika radoznala duha koji upravo u njima znalački stvara svoj likovni izraz. Naime, valja podsjetiti na ove činjenice i sada kad se predstavlja novim ciklusom radova u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu kako bi se istaknula ta njegova značajka kao jedna od njegovih vrijednosti. Također, dostatno je tek spomenuti da je kod velike suvremene hrvatske grafičarke Nevenke Arbanas svladao potrebna znanja iz grafičkih tehnika i da ga je njegova mentorica temeljito uputila u taj likovni medij što je nedvojbeno pridonijelo njegovu formiranju.

Tim više jer je mladi umjetnik u kratkom razdoblju poslije završenog studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti svoju stvaralačku radoznalost iskušavao i u drugim likovnim medijima: mozaiku, crtežu, uljanim slikama na papiru... što samo govori u prilog rečenoj tvrdnji da je ovdje riječ o svestranom autoru iznimno radoznala duha kojemu je akademska popudbina i više nego dobro došla u njegovu radu.
Ciklus radova u kojemu tematizira velikog sveca sv. Franju Asiškog zacijelo najbolje potvrđuje ove njegove značajke. Jer, upravo na ovoj intrigantnoj temi interpretira u različitim likovnim tehnikama znamenite životne postaje svetog siromaška iz Asiza, kao i pojedine 'ulomke' iz njegovih nadahnutih propovijedi koje ga proslaviše kao Božjeg čovjeka.

Kada kažemo da je Luka Petrač svečev život likovno tematizirao u ovom ciklusu, tada nastojimo istaknuti činjenicu da je njegov duhovni interes i religiozno poticajan u istraživanju likovnih medija. Dakako, ovim ne ponavljamo rečeno već još jednom naglašavamo duhovnu radoznalost kao stvaralačku komponentu mladog autora koja i u tradicionalnim likovnim medijima, kao i u klasičnim postupcima ne potire već potiče invenciju i otvara nove prostore likovnosti njegovu autorski prepoznatljivu izrazu.

Milan Bešlić

Križni put

Galerija Vinko Draganja OP, Split

18. ožujka - 18. travnja 2011.

U korizmenom vremenu, koje nas vodi prema susretu s Gospodinom, odnosno kroz njegovu muku, smrt i uskrsnuće, moramo ponovno proći dionice puta kršćanske preobrazbe, odnosno učiniti nove i odlučnije korake u nasljedovanju Isusa i u punijem darivanju posvjedočiti da smo njegovi učenici.

Da bismo se ozbiljno zaputili na put prema Uskrsu i pripravili se za proslavu Gospodinova uskrsnuća, kako kaže Benedikt XVI., najradosniju i najsvečaniju svetkovinu čitave liturgijske godine, ima li išta primjerenije od toga da dopustimo da nas vodi sakralna slika?

Uistinu, sakralna slika, kao svjetiljka, bez obzira dajemo li joj štovalačke časti ili je izlažemo u promotivne svrhe, izvodi kršćane kroz korizmeno vrijeme od osobnog skloništa do zajedničke postaje na Svetom brdu, do Isusova križa. Zato je kršćanski dobro i umjetnički lijepo da se Petrač, kao umjetnik, potrudio da izrazi svoju vjeru preko novozavjetnog likovnog motiva.

Križni put prikazuje četrnaest odvojenih postaja koje vrlo često dvojno sadrže Isusa s križem i ostale protagoniste, ovisno o postaji. Iako je svaka postaja zasebna slika, jer opisuje određeni događaj, Petrač skladno povezuje četrnaest postaja u jedinstvenu cjelinu. Čini nam se, dok ih promatramo, kako dio sadržaja s jedne postaje namjerno prebacuje na drugu.

Da bi četrnaest sadržaja povezao u cjelinu, Petrač svoju umjetničku formu svodi na najnužnije likovne elemente. Zakonom odstranjivanja i metodom pojednostavljivanja, prikazao je sadržaj većim i manjim plohama, koristeći spektar tonova boja, monokromatski izmjenjivajući crvenu, plavu, ljubičastu i zelenu boju od postaje do postaje.

Najprije je sudionike Križnoga puta izvukao iz okoline, odnosno odstranio je prirodni ambijent i dodatne atribute. Ogoljene figure postavio je u međusobnu komunikaciju. Tako je zapravo glavne likove otpredmetio, to jest oslobodio sigurnosti tla i ogolio u njihovoj stvarnosti da ih pokaže same takve kakvi jesu. Gledatelju ne nudi mjesto i prostor radnje, nego samo akterenmuke Isusove. Ovako postavljeni, svi sudionici Isusove muke izgledaju primjerenije, bez obzira u kojoj se ulozi nalaze. Težište svakog prizora prenio je samo na osobe i njihov susret, a ne na predmete koji ih redovito okružuju. Ovo izgleda kao umjetnička osveta. Ako su glavni pobornici raspeća ogolili Isusa, i umjetnik je njih ogolio. Tako Isusovu agoniju prenosi na sve sudionike križnoga puta. Ne samo na svetopisamske sudionike, nego istu bezpredmetnost prebacuje i na nas, kao gledatelje. Zapravo, nas kao gledatelje, nevidljivo ubacuje da popunimo prazninu na bijeloj slikarskoj površini. Tako mi, kao gledatelji i vjernici, zahvaljujući namjernoj umjetnikovoj namjeri, nadopunjavamo što nedostaje Isusovu križu.

Upravo na toj bijeloj slikarskoj površini najprije nastaje umjetnička agonija. Odmah se to primijećuje kada Petrač laganom reljefnom udubinom omeđuje likove. Zatim se to više opaža kada u omeđeni prostor ubacuje transparentni premaz monokromnih tonova. Da bi, u jednostavnosti prikaza, stvorio nenasilnu dramatiku, likove je obojao samo zato da izađu iz praznine u prvi plan vidljivosti. I to je njegov umjetnički doprinos sakralnom likovnom motivu Križnoga puta. Izbjegavajući već uhodanu praksu, došao nam je na drugi način, na koji ga nismo očekivali.

Na prvi mah nam se može učiniti da je ovo samo bezazlena igra Isusa i njegova križa u kojemu sudjeluje još poneki pretpostavljeni ljudski lik. Ako bolje pogledamo, Petrač je u sakralnu jednostavnost uspio uvući i nas na sudjelovanje u svakom prizoru. Jer, htjeli mi ili ne htjeli, kao da na svakoj postaji nedostaje poneki sudionik.

Svakako zadivljuje kako je Petrač s jednostavnom postavom oslikanih likova uspostavio međusobnu komunikaciju, gdje mu je dovoljan samo jedan usmjeren pogled ili samo jedan pokret ruke, da shvatimo ono najbitnije što je htio prikazati na svakoj postaji. To je uspio jer je prikazao svoj osobni hod za stopama Isusova križa.

Abe Periša

Croarte

Complejo Cultural Francisco Lárez Granado, Juan Griego, Isla de Margarita, Venezuela

29. travnja - 6. svibnja 2011.

Las composiciónes de arte que nos presenta el artista croata Luka Petrac, han sido elaboradas con superficies planas de ritmos muy fuertes, incorporando las lineas y las manchas también.

Cromaticamente son casi parejas – el color azul nos induce al ambiente Mediterráneo y simbólicamente representa el jubilo y la libertad. Estos sentimientos del jubilo y de la libertad se enlazan con el Bicentenario de la proclamación de nuestra independencia que celebramos este año y con la histórica visita del Generalísimo Francisco de Miranda a la República de Dubrovnik – Croacia, ocurrida hace 225 años.

Profesor Ramón Cruz Acosta

Križni put

Samostan sv. Klare, Dubrovnik

19. - 31. ožujka 2013.

Tema „Križnoga puta“ posebno je inspirativna za umjetnike no traži i njihovu odgovornost u interpretaciji scena Golgotskog martirija. Pobožnost znana u XV. stoljeću, uvedena od dominikanca Alvara iz Cordobe prvotno je imala samo sedam postaja, no već duže vrijeme slijed od četrnaest scena Kristovog kalvarijskog hoda standard je koji slikarima i kiparima daje priliku za iskazivanje svog umjetničkog talenta i vjerničkog predanja. Luka Petrač temi „Križnoga puta“ pristupio je s dubokim razumijevanjem njene teološke dimenzije, ulazeći u bit sakralnosti svakog prizora. Svojim karakterističnim rukopisom uravnoteženja realistične opisnosti i stilizacije likova na likovno i sadržajno zanimljiv način povezao je zemno i transcendentalno. S likovne strane ničega previše i ničega premalo, u koncentraciji na sukus poruke, s htjenjem da slika nije samo estetski doživljaj već da otvara i prostor za meditaciju. Petrač uspostavlja dijalog između figurativnog segmenta slike i bjeline površine, sadržajno silno znakovite, kao ravnopravnog elementa same kompozicije, i kao simbola bezmjerja, ambijenta nebeskog koji u kontinuitetu povezuje sve postaje. Sukladno svom senzibilitetu Petrač reducira paletu svodeći je tek na nekoliko boja (crvenu, plavu, zelenu i ljubičastu), nijansirajući pojedinu kromatsku datost na vrlo suptilan način. Tamne mjene također postaju sastavnica općeg dojma „Križnog puta“, osmišljenog s osjećajem za rast drame. U svakom slučaju „Križni put“ Luke Petrača na likovno uvjerljiv način sintetizira iskustva tradicionalnog pristupa osobne kreativne svježine kao autorsko djelo umjetnika i vjernika.

Stanko Špoljarić

New Horizons

Galerija Ulrich, Zagreb

27. ožujka - 13. travnja 2013.

„U bijelom polju kvadrata događanje. Opipljivi oblici od žice stvaraju dvodimenzionalne privide. Sjene se mijenjaju ovisno o snazi i položaju izvora svjetlosti. Stvarnost žice i prividi ploha što ih žica omeđuje nepoznatog su značaja. Asocijacije mogu biti bezbrojne, a (...) simbolička značenja (...) neuhvatljiva kao i život satkan od lako savitljive i krute žice. Privid grafitnog volumena apstraktnog oblika s napuklinom. Linija klizi kontinuirano do labirintnog čvorišta iz kojeg jedva pronalazi izlaz (...).Graditelji krugova i kvadrata usplahireno vibriraju (...). Brišu se granice i okviri likovnih područja, tehnika, pristupa... Harmoniziranje, preispitivanje i kombiniranje crteža, slike, reljefa, pune plastike u linearno istanjenoj masi, prividi volumena modelacijom, stvarnost pravilnog reljefnog ritma. Crtačke, slikarske, prostorno plastičke tehnike i još puno toga objedinjeno. Ne zna se gdje jedno počinje,a drugo završava, gdje jedno nestaje, a drugo se rađa, gdje je stvarnost, a gdje su iluzije, što je stvarna sjena, a što privid sjene.“

Opisujući ovdje na intrigantan način autorski pristup svom novom ciklusu prostornih crteža „New Horizons“, Luka Petrač pokazuje koliko fascinacija vizualnim senzacijama umjetniku može biti poticajna kad radi u ovom najelementarnijem mediju. Premda je u njega inspiracija za taj ciklus došla od konkretnog motiva, on je motiv tijekom razrade dekonstruirao, modificirao i sintetizirao u apstrakciju, pretvorivši ga u znak i simbol, kod čega je težište bilo na na primarnosti postupka, na redukciji i na strukturalnosti. Ali unatoč tome što je bilo bitno sve očistiti od priče i opisnosti, asocijacija na motiv je tu ipak sačuvana. Skrila se ona u neke od naziva radova (Pioneer, Messenger, Voyager), upućujući na izvor inspiracije. Kad, međutim i ne bi bilo toga putokaza, po općem ozračju, po minimalističkoj uravnoteženosti i po misaonosti koju nude bjeline platna, sama od sebe nametnula bi se tu misao o svemirskim prostranstvima, tišini i bezvremenosti, te o novim (ili višim) stanjima svijesti. Misao o novim horizontima i novim spoznajama. A zasigurno i misao o nekim nepoznatim prostorno-vremenskim i perceptivnim distorzijama, koje sliku (modula, ili svemirske stanice) prikazuju u jednoj novoj dimenziji, otkrivajući da postoji (i) druga strana istine.

Na svojim prostornim crtežima Petrač započinje s likovnim događanjem laganim povlačenjem linije; upoznavanjem ruke s linijom i započinjanjem njihova dijaloga. Nakon toga linija kreće kliziti prostranstvom bjeline platna, a uskoro joj se pridružuju i mrlje, pa klize zajedno, združene u neodređenu neopipljivost, uvijek se učvršćujući u centru kompozicije. Međutim, neodređenost i neopipljivost anuliraju se kad u crtež uđe kolaž, koji mu kroz dijelove konkretne stvarnosti (dijelovi tkanine, tiskovine, papir, pronađeni predmeti, komadi žice i žičane mreže) daje novu dimenziju. Uz to ga i oprostoruje, stavljajući ga s prostorom u interaktivan odnos. Podloga crteža tad prestaje biti obična, neutralna pozadina, već postaje aktivni element likovnih događanja, reljefno se oprostorujući, te nastojeći da se crtež odigne od dvodimenzionalne podloge i da odskoči u prostor. Dijalog s prostorom tad postaje ključni element igre vizualnih i taktilnih elemenata, a stalna dvojnost dojma (napetost – fluidnost; dinamičnost - misaonost; sloboda - disciplina) stalni kreativni izazov.

Višnja Slavica Gabout

Mozaici

Galerija Kristofora Stankovića, Zagreb

17. - 31. prosinca 2013.

Još kao student, na Grafičkom odsjeku ALU-Zagreb, Luka Petrač odabrao je mozaik kao slikarsku disciplinu za svoj likovni izričaj. Upotreba grafičkog izraza nije novum u tehnici mozaika, ali je svakako specifičan način slikarskog oblikovanja. Sretna okolnost za mladog umjetnika je dobar temelj, kako u tehničkom tako i u izražajnom smislu, koji je dobio tijekom studija od svog majstora (prof. Garčevića). Petrač je spoznao vrijednosti mozaičkog načina oblikovanja te ga je to ponukalo da se ozbiljno počne baviti ovom disciplinom. Veliki je to izazov za koji je potrebno izrazito strpljenje i posvećenje u usporedbi od lakoće i brzine nanošenja boje na papir ili platno. Potpuno se predavši mozaičarskoj alkemiji stvaranja, Petrač usitnjuje, razlaže arhaične prirodne materijale (mramor, oblutke i razno kamenje) da bi im opet udahnuo „novi život“ utiskujući ih u svježu žbuku. Motivi su dobar spoj apstraktnog i simboličnog, izgrađeni rafiniranom simbiozom. Sve je dobro odvagano, nadopunjuje se treperavost i sjajnost smalti na mukloj pozadini ili glavnom motivu satkanom od višebojnih tesera različitog prirodnog materijala fine izvedbe. Petrač smalte koristi škrto, ali decentno, sasvim dovoljno da akcentira pojedine „vibracije“ na način poentiranja i u kontrapunktu. Tako smalti Petračevim mozaicima daju određenu finoću i svečanost, bogatstvo u siromaštvu, jednom riječju minimum materijala – maksimum doživljaja. Umjetnik kao zidar gradi – zida od detalja prema cjelini stvarajući različite asocijativne apstraktne motive duboko utkane u podsvjesnosti i povijesnosti. Glavni motiv se ističe, stapa ili utapa ili izranja iz svijetle pozadine. Klasičan pristup mozaiku i upotreba direktnog načina rada ne sputava mladog umjetnika, naprosto ga oslobađa, on je slobodan u mozaiku!

izv. prof., Milun Garčević

„ VERSTEINERTE SYMBOLE“

Kroatisches Zentrum / Hrvatski centar, Wien

15. - 29. travnja 2015.

MYSTISCHE MOSAIKEN VON LUKA PETRAČ

Der Kroatische Künstler und Kunstpädagoge, Prof. Luka Petrač, befasst sich mit einer fast "ausgestorbenen" Kunsttechnik des Mosaiks, wobei es sich um eine Bildgestaltung durch die Zusammensetzung verschiedener gläsernen oder steinernen Bruchteile handelt, nur ausnahmsweise aber von anderen Materialien. Unter Berücksichtigung der verwendeten Materialen, der Größe und der Weise der Zusammensetzung, unterscheidet man vor allem opus tessellatum, vermiculatum, musivum, palladianum, sectile, classicum, circumactum, micromosaic usw. Luka Petrač verwendet aber ausschließlich kleine, ungeschliffene Mosaiksteine unregelmäßiger Formen, um eine rauhe, strukturierte Bildoberfläche zu gestalten, wobei er seltsamerweise nur kleinformatige (max. 50 x 80 cm), tafelartige und tragbare Bilder gestaltet (tabulae portabiles oder Portable), die man als ganz normale, eingerahmte Bilder an die Wand aufhängen kann.

Die anspruchsvolle Mosaiktechnik wurde im europäischen Kulturraum schon von den alten Griechen und Römern verwendet, um Böden oder Wände der Paläste, Thermen und Templen zu verzieren. Mosaiken wurden dann in der altchristlichen Periode weiter entwickelt, aber ausschließlich zu religiösen Zwecken, wie z.B. in Rom, Mailand, Ravenna usw. Die Tradition der Mosaikengestaltung wurde nach dem Zerfall des weströmischen Imperiums durch oströmische, byzantinisch - ortodoxe Kirche weiter gepflegt, besonders noch in den Gebieten von Byzantium (Constantinople), Ravenna und Venedig, wobei noch ein architektonisches Juwel mit unüberschätzbaren Mosaiken und inkrustationen erwähnt werden muss, und zwar die Basilica Euphrasiana in Poreč oder Parentium in Istrien, Croatia. Nichtsdestoweniger wurden die Mosaiken im Mittelalter (XII. - XIII. Jahrhundert) mit Wiederbelebung der Technik in Rom und Sizilien (damals unter normanischer Herrschaft) hochgeschätzt.

Heutzutage werden die großen Mosaiken leider nur noch selten gestaltet (mit Ausnahme Italiens, wo die Murano-Glasmosaiksteine noch immer produziert werden), vorwiegend mit profaner Dekorationsmotivik und ziemlich rahr mit sakraler Motivik, wie sie auch bei Luka Petrač in Form von einer verborgenen, kriptografischen Symbolik aufzufinden ist. Solche Anspielungen an christlichen Symbole findet man in den Werken, wie z.B. "Svetohranište / Tabernaculum", "Oltar / Altar", "Blagoslovljena voda / Gesegnetes Wasser" usw., wo sich die verblümte
Symbolik des crux, piscis, navis, xp (hi ro) und andere alusive Zeichen des christlichen Glaubens verstecken. Als ein interessantes Beispiel der verborgener Ikonografie gilt das Mosaik genannt Vrata / die Tür, mit einer möglichen Anspielung an ein kleines Mosaik an der äußeren Wand der schon erwähnten Basilica Euphrasiana, wo sich ein aufgeschlagenes Buch befindet, mit der Inschrift: EGO SUM OSTIUM. QUIS PER ME INTROIERIT SALVABITUR (Ich bin der Eingang. Wer durch mich eintritt, wird gerettet), wobei es sich offensichtlich um die Worte Christi handelt (nebenbei ein vortrefflicher Exemplar von Futur II. und Futur I. Verwendung in der lateinischen Sprache).

Es gibt aber bei Luka Petrač auch andere, sagen wir heidnische Symbolik aufzufinden, die einerseits inhaltlich an die vier platonische Ur-Elemente anknüpft (Wasser, Feuer, Erde, Luft), andererseits aber auf die mittelalterliche, aus dem Helenismus stammende alchemistische Tradition (Hermes Trismegistos), was durch wiederholte Erscheinung von Steinen als zentrale Hauptobjekte behaupten läßt. Bei dem Zyklus "Grumen jeke / Steinkorn des Echos", handelt es sich höchstwarscheinlich um eine Anspielung auf Gold (aurum) oder auf den Stein der Weisen (lapis philosophicum), dessen Symbol ist die Quadratur des Kreises. Auf diesen und anderen "Körnen" befinden sich filigrane, meist polychromatische oder ganz weiße, vibrierende Linien, die fast wie Zeichnungen wirken, gestaltet mit ganz schmalen Mosaiksteinen, mit denen der Künstler auch unerkennbare, knotenartige Symbole bildet, die stark an multidimensionale mikrokosmische Saiten nach Brian Green erinnern.

Im Ganzen gesehen, möchte Luka Petrač durch seine mystischen Mosaiken den Betrachter zum Nachdenken über seine eigene Seele und sein spiritueles, transzendentales Dasein zu ermuntern, ohne ihm irgendwelche religiöse oder philosophische Ansichten aufzudringen.

Mario Berdič, Kunstkritiker, Maribor, April 2015

Snoviđenje Akvileje
Od gnijezda do nebeskog plavetnila

Galerija Dvora Trakošćan, Trakošćan

15. - 31. svibnja 2015.

Hrvatski likovni umjetnik i pedagog, prof. Luka Petrač ovaj puta na samostalnoj izložbi u prostorima grada Trakošćan predstavlja izbor djela iz dva likovno-tehnički i motivski potpuno različitih likovnih ciklusa. Prvi, kojega je upravo izlagao u Beču, spada u mozaični sklop posvećen Akvilejskim mozaicima (Snoviđenje Akvileje), dok se drugi sklop sastoji od neuobičajene ptičje motivike u još neuobičajnijoj tehnici slikanja sa grafičnim valjčićem i uljenim bojama na papiru (Od gnijezda do nebeskog plavetnila).

Luka Petrač se u prvom planu bavi sa gotovo već izumrlom, drevnom likovnom tehnikom mozaika, gdje se likovi stvaraju pomoću sastavljanja raznovrsnih staklenih ili kamenih komadića, ponekad iz drugih materijala (npr. drvo), pri čemu umjetnik upotrebljava isključivo nebrušene kamenčiće neravnomjernih oblika, dosežući time grubo strukturiranu slikovnu površinu. Neobično je da stvara mozaike izključivo malih, tabelnih formata (maks. 50 x 80 cm), koji se mogu prenositi (portabli) te ih kao takve možemo uokvirivati i vješati na zidove poput obične slike.

Dandanas se izradom velikih mozaika nažalost malo tko bavi, ponajviše sa profanom dekorativnom motivikom; utoliko predstavljaju sakralni autori, kao na primjer slovenski pater Marko Ivan Rupnik i naposljetku Luka Petrač, koji se posvećuje sakralnoj motiviki sa prikritom, kriptografskom simbolikom, pravi raritet. Kod potonjeg nalazimo aluzije na kršćanske ikonografske simbole u djelima kao što su Svetohranište, Oltar, Blagoslovljena voda, Plamen itd., gdje se skrivaju inače dobro znana znamenja kršćanske vjere, na primjer crux, piscis, navis, xp (hi ro) itd.

Kod Luke Petrača nalazimo također i drugačiju, nazovimo to, pogansku simboliku koja se po jednoj strani sadržajno navezuje na četiri antička praelementa (voda, vatra, zemlja, zrak), a po drugoj strani na srednjevjekovnu, iz helenizma proizlazeću alkemističku tradiciju (Hermes Trismegistos), što dokazuje ponavljajuće pojavljivanje kamenja kao osnovnih likovnih objekata.

Tako u ciklusu Grumen jeke najvjerojatnije odjekuje aluzija na zlato (aurum) odnosno na kamen mudrosti (lapis philosophicum), čiji simbol je kvadratura kruga. Na tim i drugim zrnima odnosno grumenima nalaze se filigranske, većinom mnogobojne ili čisto bijele, vibrirajuće crte, koje djeluju skoro kao crteži, prikazani sa sasvim uskim mozaičnim kamenčićima odnosno staklima, s kojima umjetnik oblikuje neprepoznatljive simbole čvornatih oblika, koji izrazito podsjećaju na višedimenzionalne, mikrokozmičke strune.

U cjelini gledano, Luka Petrač sa mističnim mozaicima želi potaknuti promatrača na razmišljanje o svojoj vlastitoj duši i duhovnoj, transcendentalnoj egzistenciji, a da mu pri tome ne bi nametao bilo kakve religiozne ili filozofske nazore.

Potpuno drugačije djeluje paralelni ciklus Od gnijezda do nebeskog plavetnila, gdje umjetnik postiže dinamički učinak gibanja pomoću faznih pomaka, kao u grafici, ponekad prelazeći u ponavljajuće sekvence, asocirajući na Duchampovu dadaističku ikonu gole žene, koja silazi po stepenicama (1) ili Ballovog futurističkog psa na uzici (2). Inače se Petračev dinamizam nadovezuje na evoluciju duše iz jaja, drevnog simbola plodnosti, izvaljenog u ovozemaljskom gnijezdu u pticu, u pravilu goluba, koji može simbolizirati bilo ljudsku dušu bilo Svetog Duha, pri čemu nebesko plavetnilo znači prijelaz ili transcendenciju u onostranstvo, iz prolaznog materijalnog života u vječno duhovno bivstvovanje.

Marcel Duchamp: Nu descendant un escalier n° 2, 1912, ulje na platnu, Philadelphia Museum of Art,

Giacomo Balla, Dinamismo di un cane al guinzaglio, 1912, ulje na platnu, Albright-Knox Art Gallery, New York

Mario Berdič, likovni kritičar, Maribor, svibanj 2015.

Sveti znakovi

Galerija AZ, Zagreb

21. ožujka - 21. travnja 2017.

Tradicija mozaika u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti - čak i izvan okvira sakralne umjetnosti - tiho je i pomalo nezamjetno prisutna, ali ipak postoji, nenarušena kontinuiteta. U posljednjih desetak godina primjeri mozaika sporadično se javljaju, i posebno neki umjetnici mlade i mlađe generacije iskazuju pojačani interes za rad u tehnici mozaika, izvan stručnog profiliranja prema konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti.

Visoka razina zanatskog umijeća koju u svojim ciklusima mozaika iskazuje Luka Petrač ne zaustavlja se samo na tom primarnom, materijalnom stupnju vještine. Kao diplomirani grafičar, u klasi Nevenke Arbanas, Luka Petrač razumije i osluškuje nepreglednu mogućnost varijacija i varijabli apstraktnih matrica svijeta, ideje reduciranja pojavnog svijeta, ali i svođenja velikih vjerskih i hermetičkih simbola na likovne predloške koji iskazuju dublje razumijevanje stvari. U tradiciji lirske apstrakcije, Luka Petrač prenosi u mozaik svoje crteže, čija daleka ishodišta imaju korijen i u nadrealističkom krugu europske umjetnosti. Iznimno kreativne kombinacije kolorističkih klastera ukazuju na istančan autorov senzibilitet za boju, jednako kao što nas ne treba iznenaditi činjenica da grafika i mozaik imaju mnogo toga zajedničkog u osnovnim postavkama zanatske pripreme, od pažljiva osmišljavanja predloška do vrlo koncentriranog rada u samom procesu.

Pa ipak, materijalni svijet odraz je ne samo duhovne stvarnosti, već i onoga u što sami vjerujemo. Za Luku Petrača ikonografija kršćanske simbolike duboko je transformirana kroz oblike koji nas asociraju na prirodu, jer Priroda je u svim religijama odraz Božjeg savršenstva, kao da se u njoj ne reflektira krhkost ljudskih iskušenja.

U novom ciklusu mozaika "Sveti znakovi", umjetnik se referira ne samo na simbole zapadnog kršćanstva, već sugerira postojanje Božanske iskre i Nebeskih znakova u malim stvarima oko nas, pa čak i u prirodnim elementima poput vode i vatre. Ako se prepustimo povjerenju u Božje vodstvo, onda znakove za to dobivamo u svakodnevnim detaljima, bez velikih proklamacija i objava.

Iako su umjetnikovi radovi apstraktne potke, ne ćemo se na nekim mozaicima moći osloboditi asocijacija na nebeske ptice, motiv krila i vezu s nebom. Kao da teži povezivanje zemlje i neba, Luka Petrač u kompoziciji formata kadra često inkorporira tu ideju. Reljefnost mozaika također je naglašena, i u novim radovima nema plošnog mozaika, čime se delikatno akcentira tema pulsiranja životne sile i energije u Prirodi. Koloristička matrica upotpunjena je malim fragmentima zlata, elementa koji ima svojstvo i simboliku svetosti, trajnost, ravnoteže, nekvarljivosti i cjelovitosti. U mnogim vjerskim tradicijama, zlato je tijelo bogova, simbol harmonije, nebeske i božanske esencije.

U ovim našim posljednjim vremenima, vrlo napornim i zahtjevnim na svim materijalnim i duhovnim razinama, svakodnevnu egzistenciju zaista nam mogu olakšati sveti znakovi, možda mnogo više od bučnih proklamacija vjere, kanona življenja. Jer se Bog možda najviše očitava u tišini, kako unutarnjoj, tako i vanjskoj. Mozaici Luke Petrača vrlo jasno ukazuju na takav poredak u svijetu.

Iva Körbler

Perpetuum mobile

Pučko otvoreno učilište M. A. Relković, Nova Gradiška

22. srpnja - 20. kolovoza 2020.

Tijekom povijesti čovjek je nastojao prirodne sile usmjeriti sebi u korist i njihovo djelovanje pretvoriti u koristan rad kako bi maksimalno iskoristio resurse koje ima, odnosno podvrgavao prirodne sile svojoj volji i moći. Od kada je spoznao neke osnovne zakone fizike čovjek je pokušavao proizvesti perpetuum mobile, stroj koji bi radio bez vanjskog izvora energije. Proizvodnja rotacijskih strojeva u 13. st., Peregrinusov perpetuum mobile baziran na magnetskoj sili, ideje R. Bacona, sve su pokušaji izrade takvog stroja. Leonardo da Vinci (1452. – 1519.), veliki talijanski umjetnik, znanstvenik i istraživač u području mehanike, bavio se proučavanjem gibanja te nakon brojnih istraživanja i nacrta 1475. godine objavljuje da vječno gibanje, tzv. „perpetuum mobile nije moguć“. Uskoro su i drugi fizičari i znanstvenici dokazivali da stroj koji bez temperaturne razlike pretvara toplinsku energiju u mehaničku nije moguć. Iako su već u XVIII. st. mnoge znanstvene ustanove (npr. francuska Akademija znanosti) proglasile problem njegove izrade nerješivim i danas gotovo sa sigurnošću znamo da je takav stroj nemoguć, ideja postojanja takvog stroja i dalje je vrlo izazovna i intrigantna.
Umjetnost, inspirativna i uzbudljiva kakva jest, istovremeno je i tvrdoglava, svojeglava, prkosna, beskrajno kreativna te podložna istraživanjima, interpretacijama i reinterpretacijama. Na tom je tragu i izložba naziva Perpetuum mobile, akademskog umjetnika Luke Petrača s kojom se predstavlja novogradiškoj publici. Izložba se sastoji od 11 plošnih radova različitih dimenzija izvedenih u tehnici mozaika, tri rada su u kombinaciji akrila, flomastera i olovke te jedna skulptura koja tematski zaokružuje cjelinu kruženja tvari i protoka energije. Pri oblikovanju strojeva samopokretala umjetnika je posebno privuklo isprepletanje prirodnih i humanističkih znanosti, a kako sam kaže, pravilne kvadratne formate radova odredio je radi simbolike kvadrata kao racionalizacije misli. Vrlo organizirano, minucioznim pristupom, unutar kvadrata postavlja različite modele koji tragaju za rješenjem izgleda dijela (Planetarni zupčanik), cjeline (Gravitator, Pokretalo) ili čak vizualnog prikaza događanja (Zaokretni moment) stroja koji proizvodi energiju bez prirodnog materijalnog resursa.
Medij u kojem je umjetnik u ovom ciklusu našao za najautentičnije izraziti i materijalizirati svoje ideje je prvenstveno mozaik, stara likovna tehnika bazirana na slaganju kamenih pločica koju je umjetnik odabrao kao kontrast onome što bi stroj mogao biti (fleksibilan, pokretljiv, prostoran), a istovremeno je htio naglasiti i trajnost kao poveznicu između zamišljenog stroja i korištene tehnike.
Znalačkom uporabom različitih vrsta kamena (smalti, mramor, obluci, granit, poludragi kamen) i prostudiranim rasporedom u odnosu na podlogu autor je postigao zamišljene oblike s naglaskom na ideji neprekinute pokretljivosti stroja i otpornosti tehnike mozaika s obzirom na vrijeme. Čitava koncepcija je idejno zapravo kontrastna, ponekad oksimoronska, poput bezvremenskog trajanja materijala, ali prožeta pozitivnom energijom i željom za komunikacijom koja pokreće – oduvijek i zauvijek.

Danijela Juranović